EUROBAZA

Piše: Zekerijah Smajić:
Pod istim naslovom, (Zašto OHR treba otići?) objavio sam argumente na personalnom sajtu www.zekerijah-smajic.com još 8. marta 2007. godine. Povod mi je bila tadašnja višemjesečna vruća politička (ne i stručna) debata o ostanku ili odlasku skupog i sve manje efikasnog ureda visokog predstavnika u BiH.

Parlamentarnom debatom održanom 23. okotbra ove godine u Strazburu/Strasbourg i usvajanjem posebne, vrlo kritičke i nepovoljne Rezolucije o BiH, odlazak OHR-a je ponovo aktueliziran inicijativom predsjednice parlamentarne Delegacije za jugoistočnu Evropu, Doris Pak/Pack, koja je, među rijetkima u Briselu shvatila da je OHR postao pasivizirajući faktor domaćih poltičkih lidera pa sam tim i kočnica reformskih procesa, a da bi logični i mnogo efikasniji njegov sukcesor mogao biti ured Specijalnog predstavnika Evropske unije (EUSR).

Tokom prošlogidšnje rasprave o tome da li OHR treba da ode ili ostane, glavna pitanja odnosno 'suština problema' je, očekivano, ostala izvan debatnih krugova. Očekivano - zbog toga što se političke debate kod nas rijetko i zameću radi suštine. Forma je, na žalost, sušta suština naše sveukupne stvarnosti, pa je iluzorno bilo očekivati da bi i rasptrava o OHR-u mogla biti objektivnija.

Elementarno pitanje koje je ostalo bez odgovora je: šta i koliko bh. građani perspektivno dobijaju ostankom, a šta i koliko gube odlaskom protektorskog mehanizma upravljanja Bosnom i Hercegovinom? Ili obrnuto: šta i koliko bh. građani dobijaju odlaskom, a šta i koliko gube ostankom takvog protektorskog mehanizma upravljanja zemljom? Raspravljalo se, takođe, o bonskim ovlastima visokog predstavnika, a da niko u toj uzavreloj političkoj debati nije građanima objasnio suštinu bonskog mandata uspostavljenog u okolnostima od prije više od deset godina.

Ishod takve rasprave je poznat: Upravni odbor Međunarodnog vijeća za provedbu Mirovnog ugovora u BiH (PIC) je 27. februara te 2007. godine u Briselu odlučio da se mandat visokom predstavniku produži za još jednu godinu - do juna 2008. Obrazloženje: složena unutrašnja situacija u zemlji, političke tenzije, nezavršene ključne reforme...Osnivanje Ureda specijalnog predstavnika EU (EUSR) sa snažnim mandatom i mehanizmima za prisiljavanje na konstruktivnost - kao mnogo bolje rješenje za BiH - odloženo je za, navodno, bolja vremena. Tako sam pisao u martu prošle godine. U nastavku je originalni nastavak tog teksta, jer ni u novonastalog situaciji nakon što je makar Doris Pak progledala, ne bih imao šta novoga dodati. Tada sam, dakle, ustvrdio:

Za ishod Šilingove turbo-kampanje za ostanak OHR-a koju je vodio (logično) po svjetskim prijestolnicama, umjesto u zemlji u kojoj je protektor, podjednako su zaslužni i vodeći srpsko-bošnjački politički lideri (hrvatski su mudro ćutali) koji su i postizbornim međusobnim ličnim i stranačkim polarizacijama umjesto državničkom ozbiljnošću, pokazali da BiH mora i dalje biti pod „međunarodnom" a ne njihovom upravom. Sarajevo zbog toga nema razloga likovati, a Banja Luka plakati, jer realpolitička međunarodna zajednica je, kao i uvijek, takvo rješenje izabrala zbog sebe. Zatvaranje ureda OHR-a, a otvaranje kadrovski snažnog i mandatom ojačanog evropskog ureda specijalnog predstavnika EU za BiH, u vrijeme kada će joj tek biti otvoreno dodatno radilište na Kosovu s „nadgledanom nezavisnošću", pretežak je izazov za briselski budžet i za tek nedavno uspostavljeni sigurnosno-odbrambeni mehanizam Evropske unije.

Ali, prije nego što se u ovom skromnom prilogu javnoj debati o OHR-u progovori o pitanju suštine i smisla produžavanja protektorskog mandata nad BiH, korisno bi možda bilo podsjetiti i na mogo složeniju i kod nas potpuno tabuiziranu temu: šta je to, i ko je to međunarodna zajednica danas? Kome se to obraćaju bh. zvaničnici i tek poneki slobodnomisleći intelektualac, poput profesora Mirka Pejanovića u februarskom prilogu ljubljanskog Instituta za balkanske i bliskoistočne studije (IFIMES), kada zagovaraju „nužno dalje prisustvo međunarodne zajednice"? Uz svo poštovanje, profesor Pejanović i sam malte-ne u svakom paragrafu svoje korisne analize upotrebljava pojam međunarodna zajednica, ali ni on ne odgovara na pitanje njene etimologije i identifikacije niti u kontekstu međunarodnih političkih odnosa niti u konkretnom bh. slučaju. Dilema je doista delikatna, jer se ni većina savremenih teoretičara međunarodnih političkih odnosa nije uspjela usaglasiti oko toga šta je danas prikladnija terminologija: međunarodna zajednica, svjetska zajednica, zajednica država, međunarodno društvo, svjetsko društvo ili tek međenuarodni sistem.

Polazeći od činjenice da bi svaku zajednicu trebalo da krasi visok stepen lojalnosti i zajednički izraženih interesa, ciljeva i vrijednosti - u današnjem gotovo potpuno decentraliziranom sistemu međunarodnih odnosa i dominacije američke samodovoljnosti, vrlo teško bi se moglo argumentirano ustvrditi da međunarodna zajednica danas postoji. A pogotovo da ima jedinstven i konzistentan stav prema BiH. Uostalom, da li je ikakva druga složna zajednica uopšte moguća ukoliko su njeni članovi toliko različiti: po geografskoj veličini, industrijskom razvoju, vojnoj snazi, klasnim interesima, društveno-političkom uređenju, interesnim sferama, kulturološko-historijskim korijenima... Teško je, dakle, čak i pretpostaviti da je u tolikom šarenilu današnjeg svijeta moguća skladna ravnoteža između zajedničkih i posebnih interesa, ciljeva i vrijednosti. Štaviše, nepovjerenje i međusobne razlike se zaoštravaju, konflikti i napetosti se umnožavaju, globalni mir je sve dalje od realnosti.

Takvo stanje globalne zajednice, sve brojniji teoretičari danas nazivaju međunarodnim društvom (slučajnim sudionicima nekih blago integrirajućih zbivanja)[1] kao, tek, uvertirom u još uvijek daleki, još nedosanjani, sistem međunarodnih odnosa koji bi bili odlika međunarodne zajednice. Imajući u vidu da međunarodno društvo čini skup različitih grupa u kojem dominira individualnost, a kohezione veze su (uprkos činjenici da postoje i određene vezivne niti između svih članica zajednice) još uvijek slabe - na primjeru BiH bi se prije moglo ustvrditi da na globalnom planu danas egzistira međunarodno društvo, a ne zajednica, ili u najboljem slučaju međunarodni sistem kao integraciona cjelina s različitim stepenom kohezije.[2]

Ne može se međutim poreći ni to da u širem sociološkom smislu međunarodna zajednica danas postoji već samom činjenicom da su svjetsko tržište i kakva-takva podjela rada de facto u funkciji, da za savremene tehnologije odavno ne postoje granice, da je svijet u medijskom pogledu globalno selo, te da opasnost od nuklearne kataklizme dovodi do sve veće (iako spore) kohezije na globalnom planu i do nedjeljivosti mira u današnjim uslovima međunarodnih odnosa, što se silom prilika promovira u jednu od najjačih karika udruživanja i koegzistencije između najvećeg broja zemalja svijeta. Slične kohezione sile na globalnom planu se posljednjih godina javljaju i u povodu kataklizmičkih ekoloških zagađenja i globalnog otopljavanja Planete.

Iako su u prethodnim rečenicama date tek samo puke natuknice iz teorije međunarodnih političkih i ekonomskih odnosa (jer ozbiljnije namjere nije ni bilo), ipak ni iz ovako šturog podsjećanja na naučna gledišta o međunarodnoj zajednici nije teško zaključiti da je na primjeru Bosne i Hercegovine, pod ovim pojmom mnogo lakše i opravdanije podrazumijevati visoko harmoniziranu Evropsku uniju (EU) od 27 pravno-ekonomski i monetarno povezanih država, nego visoko decentraliziranu globalnu zajednicu od preko 200 država od kojih se u velikoj većini ne zna niti da BiH, makar kao geografska činjenica, postoji.

Eto, dakle, jednog od suštinskih razloga zbog kojeg je OHR kao organ međunarodne zajednice trebalo u junu ove godine ukinuti, a umjesto njega (i na njegovom mjestu u Sarajevu) uspostaviti odlučnu ekipu specijalnog predstavnika Evropske unije (EUSR). Drugi suštinski razlog leži u ocjeni najvišeg organa EU zaduženog za sigurnosna pitanja, Političko-sigurnosnog komiteta EU (PSC), koji je upravo na dan produženja mandata OHR-u („zbog trenutne situacije u zemlji i regionu") odlučio više nego prepoloviti evropske vojne snage i reducirati ih na svega 2.500 vojnika, s obrazloženjem da je „došlo do poboljšanja sigurnosne situacije u zemlji". Kome vjerovati?

Zašto je to još OHR trebalo da ode sredinom 2007, a ne u 2008. iloi nekoj još kasnijoj godini?

OHR se nije pokazao neefikasnim instrumentarijem međunarodne uprave nad Bosnom i Hercegovinom zbog toga što su bili loši međunarodni namještenici, već zbog toga što je bilo neefikasno upravljanje uredom visokog predstavnika sa nivoa međunarodne zajednice. Razlog tome, opet, nisu apriorno dobri ili loši momci na državnim funkcijama u više od 200 država svijeta, niti u zemljama-pokroviteljima Dejtonskog mirovnog sporazuma, već sve prisutnija divergentnost u vojno-političkim i ekonomskim odnosima između triju trenutno glavnih subjekta globalnih odnosa: SAD, Evropske unije i Ruske Federacije. Sve veći i očigledniji upliv u globalna pitanja međunarodnih odnosa od strane Indokine, Japana i arapskih zemalja, postojeću divergenciju će na svjetskom nivou još više pojačavati. Ako je to tako, Evropska unija bi nedorasloj Bosni i Hercegovini kao državi, mogla biti uvjerljivo najbolja dadilja. Mnogo bolja nego sve fluidnija međunarodna zajednica.

Zašto je još evropsko starateljstvo logičnije od međunarodnog?

Uz sve globalno-međunarodne argumente za odlazak OHR-a, ima mnogo i unutar-bosanskohercegovačkih koji idu u prilog osnivanju efikasnijeg ureda specijalnog predstavnika EU, ili čak ni to, već samo kadrovski i mandatno ojačati postojeću Delegaciju Evropske komisije u BiH. Na prvom bi mjestu trebalo spomenuti upravo gore navedenu potrebu neodložnih ustavnih promjena, tačnije - reforme postojećeg Dejtonskog ustava. Ostankom ovakvog OHR-a sa sadašnjim ovlastima i ulogom, takva reforma ne samo da neće biti podstaknuta, nego neće biti ni moguća, jer je Dejtonskim mirovnim ugovorom postavljanje Visokog predstavnika i predviđeno s namjerom „očuvanja dejtonskih vrijednosti". Kada bi ih protektori rušili, ne bi više to ni mogli biti! Pa, zar ostalom i visoki predstavnik Švarc-Šilng nije morao otići upravo zbog toga što je bio prviše blag za naše (ne)prilike, iako se i sam iskreno nadao (kao i Eždaun) da će upravo njemu zapasti lopata posljednjeg „grobara" vlastitog ureda. Čak se i u Kominikeu međunarodnog Vijeća za provođenje mira (PIC) od 27. februara 2007. u sedmom paragrafu odlučno upozorava da PIC „neće tolerisati bilo kakve pokušaje potkopavanja Dejtonskog mirovnog sporazuma". („The Steering Board underlined that it would not tolerate any attempts to undermine the Dayton Peace Agreement".) Ništa manje eksplicitan nije ni četvrti paragraf istih zaključaka: „The OHR will remain in place and continue to carry out its mandate under the Dayton Peace Agreement and specifically Annex 10 thereof, ensuring full respect of the Peace Agreement."

Utoliko su više kontradiktorne izjave brojnih međunarodnih zvaničnika i funkcionera iz Federacije BiH i s državnog nivoa koji proteklih nedjelja, mjeseci i godina ustrajavaju na tvrdnjama da bi „bilo kakvo modifikovanje bonskih ovlasti, umanjilo efektivno djelovanje visokog predstavnika, koje je neophodno za uklanjanje blokada koje omogućava dejtonsko uređenje Bosne i Hercegovine".[6]

Niko realan, naravno, ne može osporiti značaj i ulogu Dejtonskog mirovnog sporazuma i ureda Visokog predstavnika u proteklim godinama, jer su, nakon četverogodišnjeg rata i razaranja društvenog, demografskog i državnog bića Bosne i Hercegovine, krajem novembra 1995. godine takva zlodjela, konačno, zaustavljena. Dejtonskim sporazumom je potvrđen međunarodno-pravni subjektivitet države BiH, te uprkos uspostavi entitetskog modela unutrašnje organizacije zemlje, uspostavljena je i kakva-takva struktura državne vlasti. Osigurane su robusne međunarodne vojne, policijske i civilne snage sa jasnim mandatom za potpunu provedbu Dejtonskog sporazuma.

U Dejtonskom sporazumu su, međutim, ostale i brojne slabosti koje ni do danas nisu otklonjene uprkos bonskim ovklastima visokog predstavnika: nisu utvrđeni precizni krajnji rokovi za pojedine faze implementacije mirovnog sporazuma; nisu ukinute političke partije s nacionalističkom prošlošću; entitetima su data imena koja nisu u skladu s demokratskim principima i ustavno-pravnim uređenjem savremenih država - manjem entitetu je dozvoljeno jednonacionalno obilježje u imenu (Republika Srpska, a niti je republika, niti bi smjela biti samo srpska!), a u imenu većeg entiteta (Federacija BiH) ustavno-pravno i teorijski potpuno neutemeljeno je dato mnogo šire konstitutivno značenje (federacija) nego što je faktičko stanje.[7] Entitetima su, takođe, date mnoge ovlasti države; Federacija BiH je neodrživo strukturirana od kantona, a RS nije. U izbornom zakonodavstvu se preferiraju etničnost, nacionalnost i entitetska pripadnost u političkom ustrojstvu države BiH. Ozakonjena je nejednakost svih građana na svim dijelovima države u pravu da biraju i da budu birani kao građani; itd.

Uz sve ovo, ured Visokog predstavnika je i enormno skupa 'investicija'. Njegov godišnji budžet je nekada iznosio i preko 20 miliona dolara, a za 2005. iznosio je oko 16,5 miliona dolara. Ni kasnijih godina nije bitnije reduciran, iako je već sredinom 2005. formalno započeo proces transformacije OHR-a u budući ured specijalnog predstavnika Evropske unije. Već tada je ocijenjeno da je "Bosna i Hercegovina u posljednje vrijeme ostvarila dovoljan napredak prema punoj državnosti i političkoj normalizaciji». Za ovolike novce koji se troše na preskupu i sve manje efikasnu zapadnu birokratiju, u državne i druge organe vlasti bi bilo moguće zaposliti (i vrhunski platiti) najbolje domaće stučnjake i bh. građane iz dijaspore, a još pogolema svota koja bi pretekla, mogla bi se uložiti u privredni razvoj, u mala visokoprofitabilna preduzeća, razvoj turizma i zapošljavanje mladih, recimo. Za «katastrofalni imidž » BiH u svijetu i zabrinjavajući nivo patriotizma, bilo bi to blagotvornije nego svi pokušaji dosadašnjih OHR-ovih ureda, jer i ljubav prema domovini ulazi na usta, zar ne!

U zaključku bi se, ipak, moglo ustvrditi da bi prestanak rada visokog predstavnika međunarodne zajednice u uslovima reformskih blokada i političke suprotstavljenosti stranaka koje čine većinu u Parlamentarnoj skupštini BiH u mandatu 2006-2010. mogao značiti ohrabrenje snagama dezintegracije zemlje i jačanje dejtonske etničke podjele. Ali, različiti instrumenti prinude kojima se Evropska unija već afirmisala kao efikasan upravitelj krizama, nesumnjivu prednost dugoročno daju specijalnom predstavniku Evropske unije u odnosu na sve rigidniju tvorevinu OHR-a. Tim više što je, uprkos brojnim slabostima, BiH kao država izašla iz faze adoloscencije i više je nije potrebno smatrati nedoraslim bićem kome je potreban 'bijeli štap' za svaki naredni korak (Ako nizbogčega drugog, onda zbog toga što je 16. juna 2008. potpisala Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju - međunarodno-pravni akt koji ima snagu ugovornih odnosa sa Evropskom unijom, nap. Z.S.).

Jedan od pogodnih modela međunarodnog prisustva je takođe i značajnije jačanje uloge postojeće Delegacije evropske komisije u BiH koja u neprirodnoj sjenci OHR-a s mnogo manje ljudi, odrađuje fantastične poslove. Organizacija za evropsku sigurnost i saradnju (OSCE), koja je u vrijeme krize u Albaniji krajem 90-tih i u Makedoniji početkom 2000-tih odigrala ključnu ulogu, takođe je neopravdano marginalizirana.

(Autorski tekst za specijalnu publikaciju povodom debate o ovoj temu u pripremi njemačke fondacije Fridrich Ebert. Autor je specijalist za evropska pitanja i prvi internet-kolumnist u BiH)

_______________________________________________________________________

1) R. Vukadinović, Međunarodni politički odnosi, Zagreb, 1998., str.121

2) M.A. Kaplan, System and Process in International Politics, New York, 1964., str. 7

3) D. Hejs, Dnevni avaz, 23.02.2007., str. 5

4) Isto

5) M.Pejanović, „Treba li Bosni i hercegovini institucija visokog predstavnika (OHR)", IFIMES, Ljubljana, 23.02.2007., zasebna studija

6) H. Silajdžić, Dnevni avaz, 24.01.2007., str.2

7) Lat. riječ foederis = savez... manjih država u federativnu državu u kojoj federalne jedinice sudjeluju u organizaciji središnje vlasti, zadržavajući svaka svoju političku i kulturnu samostalnost...)